Ateizam

Politika samilosti

Iz razloga što "cool" lista polučuje mnoštvo čitanja, a blogovi se pišu da bi se čitali, odlučio sam ponoviti nekoliko postova koji su objavljeni u slabo čitanom početku postojanja ovog bloga. Iako sam svjestan da to nije baš popularno, držim da je ispravno ponoviti postove za koje mislim da izražavaju ideju bloga, a zbog nepopularnosti nisu bili čitani i, shodno tome, komentirani:
Prihvatimo li, opće prihvaćenu, teoriju evolucije, koja je kao takva i dokaziva čak i u našem kratkom životu, moramo prihvatiti i prirodnu selekciju kao pokretačku snagu. Kad kažem da je evolucija dokaziva, tada ne mislim na fosilne iskopine ili na učenje životinje tijekom života, već ma evoluciju virusa. Virusi su naime živa bića (iako samo po nekim osobinama) koja žive i množe se u periodima od nekoliko sati ili čak minuta. Onoliko generacija koliko sisavci ostvare u milionima godina, virusi ostvare u nekoliko godina. Iz tog je razloga na virusima moguće promatrati mutacije i prirodnu selekciju u realnom vremenu. Ono što je za viruse uspjeh, za ostatak živih bića nerijetko je pogubno. Virus gripe jedan je od onih virusa koji tri puta u stoljeću mutira na izrazito uspješan način i postaje otporan (neprepoznatljiv) na naša cjepiva. To virusu gripe osigurava opstanak. Povučemo li analogiju, evolucija je jasna kao što je jasno da se Zemlja okreće oko Sunca.
Prirodna je selekcija upravo neophodna pojava da bi mutacije imale svrhu i da bi se vrste mogle razvijati i opstati. U slučaju virusa mi cjepivima ubijamo viruse, ali činimo korist toj vrsti virusa, jer ju prisiljavamo na napredak i «režemo bolesni sadržaj vrste».
To su realne postavke prirode koje su nas i dovele do intelektualne razine na kojoj jesmo.
Međutim, čovjek je uvođenjem Boga u život i religije kao životne logike ozbiljno narušio ravnotežu. Logika religije je u suprotnosti sa logikom prirode, koja je čak i osuđena od religije. Filozofija religije (osobito kršćanstva) je pretpostaviti samilost pred selekcijom.
Već je Aristotel samilost nazvao bolesnim stanjem jer samilost koči zakon selekcije koji je zakon razvoja. Religija pojave koje život ubijaju naziva krepostima, a vrline koje život znače i potiču na pobjedu (kao što je potencija) naziva grijehom. Za religiozne su ljude njihova uvjerenja kriteriji istine i ona su kao takva iznad eksperimenta i nauke, a pogotovo iznad osjetilne spoznaje. Osjetilna spoznaja za njih je sama po sebi loša.
Osjetila, kojima možemo okusiti svu ljepotu života, za njih su kušnja koja odvraća od istine. Oni trebaju zatvoriti oči da bi bolje vidjeli «istinu». Kakva je to spoznaja koja se dešava u «mraku» - kakva je to mračna istina, pitam se?Čovjek u tom svijetu postaje ništa drugo doli idiot koji kao automat reagira na podražaje. Na neke se «mora» radovati, neke «mora» osuditi, a neki su tabui sami po sebi. To krivotvorenje istine religija naziva krepošću i nagrađuje taštinom. To uvjerenje vjerniku daje pravo mišljenja da je nešto vrednije od najsavršenije životinje na zemlji. Iako mu niti to nije doviljno, vjernik ipak smatra da je skroman, jer zašto on ne bi imao pravo na «vječni život»?
Takav čovjek svoju duhovnost traži u transcendentalnom , a ne u svojoj visokoj inteligenciji. Upravo zato što vjera negira realne komparativne prednosti čovjeka nad drugim vrstama, a pretpostavlja lažne (duša, bog i sl.), ova je vrsta osuđena na propast.
Ipak, postavlja se pitanje nismo li samilosni iz vlastitog egoizma? Ne pružamo li nerijetko milosrđe samo zato što ga i očekujemo? Vidimo li možda sebe u nevolji kada pomažemo drugome? Žrtvujemo li možda cijeli život zdravlja i radosti trenutku bolesti i smrti?
Nadamo li se da ćemo izbjeći neizbježno?
Jesmo li u stanju iskreno odgovoriti sami sebi?
...u nadi je propast!