Ateizam

Kraj vjerske terapije?

Nakon 18 godina Hrvatske samostalnosti i nakon isto toliko godina religijskog jednoumlja u hrvatskim školama, napokon se uvodi alternativa vjeronauku. Religijska kultura je naziv predmeta koji bi trebao biti alternativni predmet za one koji na vjeronauk ne žele ići, a ne žele niti to vrijeme provoditi po školskim hodnicima.
Taj novitet je svakako rezultat pritisaka iz Europe, koja želi da ova vlada svoje deklarativne stavove potvrdi i u praksi. Ne čudi zato i nedavni ivterwiev za austrijski list "Die Presse", u kojem se Primorac ograđuje od onih "rock pjevača" koji koriste ustaške pozdrave, dakle u kojem se on poput "Svetog Petra" odriče svog dobrog prijatelja. Morao se primorac referirati i na svoje genetičko istraživanje u kojem je htio pokazati da Hrvati nisu Balkanci. Uglavnom, Eurapa vrši pritisak na određene ljude, jer želi pokazati da će se mora poštovati volja europskog pluralizma, a ne svojih birača ultra-desnih svjetonazora. Iz istog razloga Račanova vlada nije morala izručiti haške opruženike, već je taj posao ostao za desnicu. No, ne dešava se to samo nama. Primjer je Jerg Haider, koji je prvo od vlasti morao odstupiti, a na kraju priče je i poginuo na sumljiv način.
Našim je političarima to jasno, no Crkva se protivi uvođenju vjeronauka, jer je u najmanju ruku čudno da takvu odluku donosi politička garnitura koja svoj dolazak na vlast uvelike duguje i angažmanu Katoličke crkve. Zanimljivi su i argumenti od strane Katoličke crkve, pa tako kleri jedan mrak opravdavaju drugim, jer će valjda "kontra mrak" dovesti do općeg prosvjetljenja. Tako se čuje i stav Crkve da je zbog 45 godina vladavine komunizma i šikaniranja crkve (što je totali non sense, jer je upravo tada Crkva imala zasluženo mjesto u društvu) potrebna svojevrsna vjerska rehabilitacija, tj. potrebno je ljudima puniti glave (nadoknaditi zaostatke) dok ne shvate da su svi veliki katolici.
Ipak, bez obzira na sve, smatram da će uvođenje religijske kulture u škole polučiti početne neuspjehe, jer naše društvo još nije sazrelo do te mjere da svaki pojedinac shvati kako ima pravo na svoj stav. Ljudi su preplašeni, jer prvo nisu mogli biti članovi SK ako su bili vjernici (iako to treba sagledati kroz prizmu angažmana KC u II sv. ratu), pa su nakon toga morali biti na svakoj misi i pod hitno krstiti svu djecu (iako sam Tuđman nije bio vjernik). No, kako svako putovanje počinje s prvim korakom, smatram da je ovaj korak dragocjen, ma koliko bio mali i mrzak onima koji ga sprovode.